Zakon o socijalnom osiguranju ugradili su izraze koji stvaraju dojam temeljnih prava. U priču o doprinosima je uključnea riječ osiguranje. Odabir rijeci ""osiguranje" i "doprinos" umjesto porez navodi na pomisao da pojedinac doprinosi fondu za svoju dobit i da time ima vlasnička prava nad krajnjom pogodnosti. Naravno, riječ je o sustavu koji su građani slobodno izabrali, iako neizravno, što je dalo sustavu oblik dragovoljno preuzete obveze.
Pitanje ustavnosti socijalnog osiguranja, koje obećava prebacivanje novca s mlađih na starije, postavljeno je pred američkim vrhovnim sudom 1937. na osnovi neposjedovanja prava tadašnjeg američkog Kongresa da ugovorno obveže sve buduće sazive Kongresa. Roosveltova administracija podnijela je kratko obrazloženje da socijalno osiguranje zapravo nije pravo osiguranje, da zapravo nema ugovora o osiguranju te da Kongres može uredbom to promijeniti kada god želi. Socijalno osiguranje je bilo samo osiguranje po imenu, a prihvaćenjem ovih argumenata Sud je sustav proglasio ustavnim.
Što znači da "nema ugovora"?
U pravnom i ekonomskom smislu, tvrdnja da mirovinski doprinosi nisu „pravo“ osiguranje temelji se na razlici između privatnog ugovornog prava i javnog socijalnog prava. Kada uplatite privatno životno ili zdravstveno osiguranje, potpisujete policu (ugovor). Taj ugovor je zakon za obje strane: uvjeti se ne mogu jednostrano mijenjati, a vaša prava su precizno definirana u trenutku potpisa.
Mirovinsko osiguranje u BIH koje počiva na sustavu generacijske solidarnosti) temelji se na Zakonu, a ne na ugovoru. Čovjek ne bira hoće li plaćati doprinose; to je zakonska obveza:. Država može u bilo kojem trenutku (promjenom zakona) podići dobnu granicu za odlazak u mirovinu, promijeniti način izračuna boda ili smanjiti opseg prava. Vi na to nemate pravo prigovora temeljem "kršenja ugovora" jer ugovor ne postoji.
Novac koji uplatite u Federalni zavod MIO/PIO nije "vaš" novac na nekom računu. To je tekući prihod koji država odmah troši za isplatu današnjih umirovljenika. Vi zapravo kupujete "obećanje" države da će buduće generacije na isti način financirati vas.
Rizci
Kod privatnog osiguranja rizik je hoće li osiguravajuća kuća propasti ili loše investirati. Kod državne mirovine rizik je demografski i politički: Ako u 2026. godini omjer radnika i umirovljenika padne (što je trend u BiH), država će biti prisiljena smanjivati mirovine ili povećavati radni vijek. Budući da nema ugovora, ne možete tužiti državu što vam je promijenila uvjete pod kojima ste počeli raditi prije 20 godina. Vi jednostavno polažete nadu da će sustav za četrdeset godina, biti jednako milostiv kao što je danas gladan.
Pitanje nasljeđivanja
Privatna osiguranja i ušteđevina su dio ostavštine. Kod državnog MIO sustava, ako osoba premine neposredno prije mirovine ili kratko nakon, uplaćeni doprinosi ostaju državi (osim u slučajevima obiteljske mirovine za supružnike/djecu pod specifičnim zakonskim uvjetima).
Upravo je ovo razlog zašto se profesionalni savjetnici i sve više ljudi fokusiraju na III. stup (dobrovoljno mirovinsko) ili privatne investicijske portfelje gdje postoji ugovor, sredstva su nasljedna, ar pavila fiksna. Dakle, mirovinski doprinosi su zapravo socijalni porez kojim stječete zakonsko pravo na mirovinu, ali to pravo je podložno političkim odlukama, a ne ugovornoj zaštiti.
Kada čovjek kupi policu osiguranja kod privatnog trgovca, on drži komad papira koji je čvrst poput kamena. To je obećanje koje obvezuje; to je dogovor dvojice ljudi u krčmi koji ostaje na snazi čak i ako se krčma sruši. No, ono što nazivamo „mirovinskim doprinosom“ nije ugovor; to je više nalik na pobožnu želju upućenu bogu Države, u nadi da će on, za četrdeset godina, biti jednako milostiv kao što je danas gladan., u nadi da će on, za četrdeset godina, biti jednako milostiv kao što je danas gladan.
Prvo, čovjeku se oduzima ono što je njegovo pod izlikom da mu se to čuva, dok mu se zapravo ne daje ništa osim prava na nadu. Država vam ne kaže: „Ovo je vaš novac.“ Ona vam kaže: „Ovo je moj porez, a tvoja je mirovina samo moj sutrašnji hir.“ To nije štednja; to je žrtvovanje danas za gozbu koja će se, možda, dogoditi za pola stoljeća. Dakle, vi de dacto posuđujete Dzržavi novac na nekoliko desetljeća bez feninga zatezne kamate (prinosa). Ironično, ta ista država svojim građanima za bilo koje kašnjenje u plaćanju javnih obveza naplaćuje 14,6 posto kamata godišnje.
Onaj tko vse uzda samo u državnu mirovinu, vjeruje u buduće generacije koje tek treba roditi, odgojiti i zaposliti, a istovremeno tim istim generacijama otežava život namećući im dugove svojih predaka. To je kao da gradite kuću na oblaku, nadajući se da će ga vjetar zadržati na mjestu upravo u trenutku kada vam zatreba krov nad glavom.
Stoga odgovornost za vlastite financije, nije ništa drugo nego pokušaj čovjeka da ponovno postane vlasnikom vlastite sudbine; da umjesto „zakonskog obećanja“ u džepu ima stvaran posjed – bilo da je to dionica, komad zemlje ili polica s pečatom. Jer, na kraju dana, sigurnije je vjerovati jednom poštenom trgovcu s ugovorom, nego tisuću političara s „planom“.